Deciji osmeh...

 

Odlaze I dolaze … Ne znajuci ili neshvatajuci samo prolaze pored nas I samo jedno jutro probudimo se 10 godina stariji I zapitamo se gde je otislo vreme,zasto smo dozvolili da nam mladost prodje a da je nijednog trenutka nismo uhvatili za rukav I zamolili je da bar na trenutak zastane I dozvoli nam da uzivamo u njoj…Svi smo mi bili deca. Neki vise neki manje su imali pravo detinjstvo ali smo imali nase vreme…

Molili smo boga da to vreme prodje I jedva cekali da napunimo 18 godina da bi mogli sami da se staramo o sebi…

I svako od nas kada je napunio 18 I dobio svoju licnu kartu posle kratkog vremena pozeleo je da se vrati u detinjstvo I da zavrsi nedosanjane decije snove…

Secam se kada sam bila mala zelela sam da imam kucu za barbike,moja zelja za tom kucicom bila je neverovatna. Moji roditelji nisu mogli da mi je priuste posto su bili u fazi razvoda. Majka je imala vece brige od moje kucice a oca nije bilo briga…

Secam se kako sam plakala kao da mi je ceo svet srusen…

Puno toga sam zelela kao dete ali malo toga sam dobijala. Kao sto napomenuh,majka nije imala a oca nije bilo briga…

Previse vremena sam potrosila na te materijalne zelje a malo sam vremena trosila na prave stvari I sada mi je previse zao zbog toga…

 

 “Nemoj da places,volim te…

Nije to bio los zivot,vec samo los dan”

 

 

 Dopustite vasoj deci da se smeju,dopustite im da imaju bezbrizno detinjstvo…

Dozvolite im da sanjaju,zele…

Bodrite ih…

Svaki dan im govorite koliko su posebni…

Pametni,lepi,sposobni…

Govorite im da ih volite…

Oni ce vas mozda odgurnuti I reci svaki roditelj to govori svom detetu ali ni tada nemojte odustati jednog dana ce vam biti zahvalno…

Roditelji… Vase dete nije krivo sto je rodjeno,vi ste ga zeleli I zbog toga mu pruzite najvise sto mozete…

Sledite njegove snove,budite istrajni u pracenju njegovih zelja…

Budite uz njega… Volite ga tako da on to uvek oseti!

Ne mislim samo na financijusku podrsku,mislim na emotivnu I psihicku podrsku!

Mislite na to kako ce vam dete jednog dana odrasti

I trebace mu da se seti neceg lepog,inspirativnog…

Naucite ga bude dobar covek,jak,izdrzljiv,da bude istrajan I da mu je uvek na umu da se sve u zivotu moze samo ako dovoljno marljivo radis za svoj san… 

 


Pismo za tebe

Nismo se slagali skoro ni u cemu…

Potpuno smo drugaciji… svadjali smo se oko svega…

Ako to I ne bude prava svadja dizali smo noseve u nebo I bili ljuti dosta vremena posle…

Ali bili smo ludi jedno za drugim… mozda bas zbog tih razlika….

 

Uvidjam sada da mi drzanje za ruku nista ne znaci… vezivanje za dusu ima mnogo veci efekat…

Naucila sam da rec voleti ne znaci oslanjati se na nekog vec imati kompromis I razumevanje,naucila sam da prijateljstvo nije sigurnost…

Poljupci nisu obecanja,zagrljaji nisu uteha…

Poraze sam pocela prihvatati ocima odraslog coveka a ne neutesnom tugom deteta…

Shavtila sam da SUTRA nije siguran dan,sigurno je ono sto ti se desava dansa,zato danas osiguraj temelje… jer sutra je daleko…

I sunec opece ako mu se suvise priblizis… zato budi jak I veruj u sebe…

Ne plasi se buducnosti… jer ona je daleko… planiraj je ali danas zapocni da zivis svoj san,ostvarujes svoj cilj… danas je dan da pocnes da zivis svoj zivot!

Volim da filozofiram ali ne smatram da sam pcelica maja…

Bas zbog mojih ispustenih sansi,zbog mog vremena koje sam izgubila kockajuci se…

Shavtila sam das am se probudla u 24-oj godini bez icega iza sebe I da sada vise nemam sta da izgubim,sve bitno je vec otislo… a meni je ostalo da stvaram novu zelju za zivotom…

Puno pogresnih koraka sam napravila… doslo je do SAHA ali necu da uradim jos jedan krivi potez I da mi sudbina kaze MAT!

Priznajem sve svoje greske… bilo ih je mnostvo…

Ali dajem sebi pravo da te greske piznam  ne ponovim…

Bilo je crnih rupa u koje sam upadala ali dajem sebi za pravo da ih sada preskocim…

Trenutno stojim zakopana u mesto… ne mogu da napravim korak nazad,ne zelim…

Bas zbog tih povrataka I jesam niko I nista danas…

Ali dacu sve da uradim korak dalje ali isto zelim da taj korak bude ispravan…

Ne plasim se vise mraka,ni oluje sto se blizi… plasim se samo tvojih reci… a oboje smo podjednako krivi..

Volela bi da ti vidis sebe ocima kojima te vidim ja… I onda kada ti se divim I onda kada te za tvoju nesrecu krivim…

Ima jedan citat “ A ko nas to plasi?

                          Naravno,prvo mi sami sebe.

                          Potom “ ostale strukture”,structure koje odlucuju,drze snagu I moc.

                          Snagu nase nevelike pameti.

                         A stvar je vrlo jednostavna. Na dohvat ruke takoreci.

                         Treba samo reci – NECU VISE TAKO!

                         Svega tri reci I mozda jos dve-MARS TAMO! To su svega pet reci. “

 

Skini sa sebe okove proslosti,previse su teski da bi ih nosio ceo zivot…

Spusti ih resi ih se…

Ok,ponekad je dobro pogledati u retrovizor ali ne treba taj retrovizor da ti bude teret…

Vec samo podsecanje da u buduce ne bi pravio iste greske…

Zelim da zajedno uzivamo u zivotu,da delimo I dobro I zlo…

Da pomazemo jedno drugo,da stvaramo nove ideje,da sanjamo idilcne snove I budemo ono sto zaista jesmo… savrseno nesavseni ali nama idealni!

                                                                      Milica

                                           


IDEALISTA

Da,fali mi nešto...

 Osećam prazninu u levoj strani svoga tela.

 Nedostatak tebe ili nedostatak samo nečije pažnje?

Žedna sam... žedna sunca, žedna plavenila na nebu...
Žedna topline tvog tela, da'l tvog ili čoveka iz moje mašte?
Ne, nisam voljena,
bar se ja tako ne osećam.
Možda me neko i voli ali ja pažnju ne obraćam...
možda je to taj nedostatak ili mi fali samo da ja nekog volim…
Bilo kako bilo praznina je tu u levoj strani moga tela...
Da, osećam strah...
Osećam strah po sebe..

I nisam  depresivna nego željna,željna iskrenog zagrljaja, reči utehe...

Nežnih, mekih poljubaca... tvoje bele postelje...
Da li tvoje ili čoveka iz moje maštarije...
Moj razum je tu, iako mislim ponekad da me napušta...
Možda mi je to opravdanje kojim se tešim...
Nemam razum, pijana sam...
Zato ti govorim ... tebi ili nekom drugom...
Ne, nisam lutalica, mada se ponekad tako osećam...
Nađem se često negde u daljini sakupljam suze koje padaju
a ni same ne znaju iskren i valjan razlog...
Ili ih ima previše...
Ponekad zadovoljna sobom ponekad ne,
ja tragam za nečim i moja leva strana će ostati prazna
sve dok ne nađem tačan uzrok svoje neispunjenosti...
Možda sam samo beznadežni romantik,
možda samo fanatik koji žudi za nepoznatim...
Možda samo tragam za idealnošću
iako znam da je idealnost trenutak... san...
ali za mene je je taj trenutak razlog za osmeh kad otvorim oči...
Možda se kajem zbog nečega, možda je moja podsvest u pitanju...
Možda mislim da sam loša osoba...
Ma neee...
To bi značilo da ne volm sebe a volim sebe...
ponekad i više nego što treba...
Verujem u sebe. Ponekad manje ponekad više ali verujem...
Možda ipak da tebe povezem sa gubljenjem razuma...
tako bi sebi olakšala, ali da li želim da sebi olakšam lažima...
ponekad je laž bolja od istine...
Manje pogađa levu stranu mog tela...
ali kad tad ću se morati probuditi i ući u realan odrastao svet i shvatiti...
"Da nismo svi isti, neki od nas su sanjari-idealisti... Kao što sam ja... 
Dok drugi žive za budućnost i za realne snove
a svoju lepu prošlost i snove o prošlosti ostavljaju ispod kreveta
u kofer sa svim stvarima 
koje im nedozvoljavaju da izvršavaju svoje dužnosti
i ne dozvoljavaju istinsku sreću
koja se događa zapravo samo dok budan stojiš čvrsto na nogama" ... 

 


mali momenat nesigurnosti

 Osetih iznenada neki nemir kako se siri mojim telom... neki strah u kostima...

a do pre neki trenutak imala sam ogroman osmeh na mojim usnama...

valjda se to vreme poigrava sa mojim mislima...

zelja,zelja da neko cuje moj glas,mozda je samo to sum koji se zacuje na cas...

okrenuh se u proslost i shvatih da bezim od nje...

ali cujem kako mi govori da nemam gde...

Plasim se,veoma me je strah da ne cinim pogresne stvari da ne vidim pogresan znak...

Sta ako ustvari iza mene je stajalo veliko Stop a ja procitala Kreni...

I sad se proslost i zelja za buducnost slama u meni...

 


Neka moja razmisljanja

Korak napred nazad dva...
imam osecaj da stojim prikovana za zemlju... nepomicna...
 tako duboko zakopana  u sadasnjost koja me previse vuce u nazad.. 
a imam zelju da napravim par koraka napred bez vracanja i osvrtanja..
 Proslost bi tebala da sluzi samo kao pouka a ne da te vuce u ocaj... 
 
Da li to mene ceo svet ne razume ili ja ne rzumem njega.. 
mozda zivim u nekom filmu koji je zasnovan na mojoj zivotnoj prici...
 ali moj film je jedan od onih koje ljude teraju na suze bez srecnog kraja...
 a da li to treba da bude tako ... ne,ne treba...
 
Znam da moja sudbina najvise zavisi od mene ali zasto se onda ni ne trudim...
 prepustila sam se kao list na vetru... letim na sve strane... i kao da je pocelo nevreme...
 
Siblje me udara direktno u lice i nanosi mi teske oziljke ne moguce za ukloniti
i ti oziljci su toliko bolni...toliko krvave...
Da li cu preziveti uopste... hocu... kazu lekari nije opasno po zivot... 
ali jeste opasno po moje srce... otrovana sam mrznjom... besom
i to se odrazava samo na mene...
 hocu da ustanem i da se borim ali sam lenja...
Ne mogu da ustanem... plasim se. Sta ako me poraz opet sustigne...
 kako se opet podici... Generalna